Radionica „Komunikacija, stereotipi i predrasude“

U JU Srednjoj školi za saobraćaj i komunikacije u mjesecu novembru nastavljene su aktivnosti na projektu PRO – Budućnost.
Saradnja sa direktorom i profesorima u školi je uspješna.
Učenici su se i ovaj put potrudili da na aktivan i produktivan način sudjeluju u radionici i steknu nova znanja i iskustva, ali i da podijele neke svoje stavove o komunikaciji, stereotipima i predrasudama.
Ostali učenici naše škole, ali i oni koji to nisu, na Web stranici (https://ssskskola.edu.ba) i na facebooku profilu škole mogu pogledati neke video klipove i radove (eseje) učesnika projekta o temi „Komunikacija, stereotipi i predrasude“.
I ovaj put radionica je ostavila pozitivan utisak na sve one koji su uzeli aktivno učešće u njenoj realizaciji.
Sretni smo i zahvalni što imamo priliku biti dio ovog projekta.
Prosljeđujemo Vam najzanimljivije radove učesnika projekta.

JA U TUĐIM CIPELAMA

“Rođena sam u bošnjačkoj porodici. Bijele puti. Imam ista prava kao i većina ostale djece. Danas ću zatvoriti oči i otići na jedan dan u romsko naselje i zamišljati svoj život tamo.
Kako bi to izgledalo? Da li bih se snašla? Ne znam.
Zamišljam kako se budim u porodici sa 10 članova, gdje najmlađi član ima tek par mjeseci. Imam 4 brata i 3 sestre. Od nas osmoro, samo dvoje ide u školu i to dva brata. Sestre ne idu u školu iako je davno bilo vrijeme. Roditelji kažu da im ne treba to, udat će se, šta će im kog vraga škola? Nekada idu dvije sestre da prose, nekada druga sestra i ja. Djeca u našoj sredini nas gledaju sa podsmijehom, mada ne reagujemo, navikle smo. Stariji momci dobacuju različite seksističke komentare, ali i na to smo više postale imune, kao da smo postale gluhe. Ocu to svakako ne govorimo, jer smo jednom rekle, a on je samo okrenuo glavu sa nezainteresovanošću i izašao u dvorište da zapali cigaretu.
Najmlađi brat, beba, obučen je skromno, u odjeću koju smo našli kraj kontejnera. Majka je oprala u vreloj vodi, dodala nekog sapuna da miriše. Kaže, neka je bar malo čisto.
Kući nam je par puta dolazila socijalna služba da pita roditelje što nas četiri ne idemo u školu. Majka i otac samo sliježu ramenima i govore kako nemaju sredstava. Prijetili su i da će nas uzeti i dati u udomiteljske porodice, ali ni od toga ništa nije bilo. Braća svaki dan dođu mokri i blatnjavi kući jer pješače od škole do kuće 3,5 km, bila kiša, snijeg ili sunce.
U školi se niko s njima ne druži jer svi kažu da su Romi prljavi, smrdljivi, da hoće ukrasti. U razredu je dosta imućne djece, ali nikada nisu ništa ni ponudili da pomognu, a kamoli da su pomogli. Braća često odu u školu gladni, bez novca, ali pretrpe dan nekako, pa dođu kući i jedu ono što je mama pripremila, ako išta pripremi.
Često znamo zaspati gladni. Rijetko se okupamo, jer je dosta članova porodice, a kupatilo je nikakvo, skoro da su uvjeti nemogući. Nekad imam osjećaj da me niko ne razumije na ovom svijetu. Uskraćena sam za život čitav, za školovanje, za odrastanje kakvo mi dolikuje. Želim ustati jedno jutro i spremiti se za školu, a ne probuditi mlađu sestru da idemo prositi. Voljela bih da nam okruženje nije ovakvo kakvo jeste, voljela bih da ljudi imaju više razumijevanja prema romima, jer nismo svi isti. Voljela bih, ali ipak nije tako, ni približno. Na godišnjem nivou je preko 50 djevojčic aromske pripadnosti koje su silovane, a poslije natjerane na brak sa silovateljem. Ja, druga djevojka, bilo ko, ne želi biti sljedeća. Imajte razumijevanja prije nego što osudite i donesete zaključak. Možda baš ispod majice osobe koja vam traži marku, kuca ogromno srce željno da se spasi. Nemojte osuđivati, obucite naše cipele, prođite našim putem, živite naš dan i onda razmislite.
U tom trenu sam otvorila oči, promijenila razmišljanje, čitav um sam okrenula naopačkekao da je pogužvana majica iz ormara. Pogledala sam kroz prozor, vidim malu romkinju u rozoj suknji i žutoj majici. Nosi loptu pod rukom i bocu soka od narandže. Uvojci joj padaju na tamnoputo lice, a ona se smije i gleda u loptu i kreće se ka djeci da bi se igrala s njima. Gledam reakciju djece, da li ćej e prihvatiti? Da li će je osuditi? Da li su ih roditelji već naučili predrasudama prema drugom i drugačijem? Gledam, razmišljam, prije par trenutaka ja sam bila ti. Ja sam obula tvoje cipele, tvoje male, roze, tijesne cipele, sa pocijepanim kaišićima. Ja sam te razumjela. Jasam bila ti. Ja sam bila u tvojim cipelicama. Malena curice. ☺”
Maida Bužo