Projekat za izgradnju mira PRO – Budućnost

Učenici IV-2a odjeljenja Srednje škole za saobraćaj i komunikacije su u mjesecu novembru nastavili sa aktivnostima na projektu Pro – Budućnost.
Tema oktobarske radionice bila je Kultura mira. Pored ostalih aktivnosti, napisali su eseje o kulturi mira i o tome kako vide mir u budućnosti. Neke od eseja objavljujemo na staranici škole.

Kultura mira
Kada bismo ljude pitali šta je mir, uvjerili bismo se da mnogi od njih ne promišljaju o tom pojmu. Oni ga žive ili ga, pak, ne žive. Mnogi bi ostali zbunjeni pitanjem, a neki bi, onako, hladno odgovorili: mir je mir.
Tražimo li za sebe mir? Tragamo li za njim iz dana u dan? Imamo li trenutke mira i spokoja u kojima se osjećamo sigurnim i bezbijednim?
Nasilje je upravo ono što nam remeti mir. Sigurna sam da u ovim vremenima osjećate izvjesnu nesigurnost i da vas nasilje dotiče.
Kultura mira je kultura koja promiče mirnu raznolikost. Takva kultura uključuje životne puteve, obrasce vjerovanja i vrijednosti. Kada se dese određeni događaji koji narušavaju naš mir, počinjemo gubiti vjeru u mir i miran život. Postavljamo sebi pitanje kada će nam se opet vratiti naš mir. U nasilnim i konfliktnim društvima sigurnost i mir postaju predmet naših maštanja i snova. Nasilje je suprotstavljeno miru. Ako hoćemo govoriti o miru trebamo razumjeti nasilje.
Osnivač mirovnih studija, norveški naučnik Johan Galtung podijelio je nasilje na tri vrste: kulturno, srukturno i direktno. Direktno nasilje je ono vidljivo nasilje, ono je očigledno u zahtjevu da nekome drugom nanesemo neku povredu ili štetu. Ono se dešava kao posljedica prethodna dva nasilja.
”Kada govorimo o kulturi nasilja, ne želimo reći da je ljudska priroda postala manje osjetljiva niti da je nasilje nešto novo – ono postoji oduvijek. Međutim, čini se da se tijekom posljednjeg desetljeća nasilje intenziviralo na svim razinama i kroz mnogo različitih oblika. To se vidi na primjeru mnoštva očajničkih i, u biti, besmislenih ratova koji su se proširili svijetom ratovanja, općeg porasta nasilnog kriminala, besmislenog vandalizma, oskvrnuća i iskorištavanja okoliša, uzdizanja profita na razinu krajnjeg cilja čovječanstva, pri čemu je tržište najbolji način za njegovo ostvarenje. Nasilje je postalo strašna navika bez koje više ne možemo”.*
(*Preuzeto sa www.centar-za-mir.hr)
Proces izgradnje mira može predstavljati i sposobnost pojedinca i kompletnog civilnog društva da se suoči s vlastitim predrasudama. Na taj način je dugoročno moguće izgraditi vlastiti mir, ali i mir u vlastitom okruženju, te iskazati vrijednosti poput ljudskih prava, razumijevanja i tolerancije.
Jamak Nejra IV-2a

Kultura mira

Kada govorimo o miru, većina nas se nikad nije suočila sa fenomenom mira, odnosno sa samim pojmom „mir“ i sadržajem ovog pojma. Historija našeg čovječanstva dosta puta se suočila sa nasiljem. Nasilje je ključni i aktuelni problem u našem okruženju. Kao član CIVITASA u osnovnoj školi, bavio sam se sličnom temom. Čak 85% građana se složilo s tim da je najveći problem kod djece, uzrasta od 14-15 godina starosti, nasilje.
Nakon završetka II Svjetskog rata, kada je započela još jedna era sukoba, ali tada su bili sukobi sila pobjednica tog rata (SAD, Sovjetski savez), pojavila se ideja da na neke nove izazove koji su se pojavili nakon rata odgovori se nasiljem. Ti izazovi su mogli uključiti čovječanstvo u novi brutalni rat. Taj rat bi uveo i atomsko oružje i mogućnost konačnog uništenja života na zemlji. Politika Detanta će ipak utjecati na popuštanje zategnutosti između dva suprostavljena bloka.
Mir je jedan od ključnih apstraktnih termina koje moramo promovisati, tj. „ubaciti“ u naš život. Pojavili su se časopisi koji su počeli da afirmišu mir i tada se pojavljuje i jedna naučna disciplina interdisciplinarne naravi koja se zove MIROVNE studije. Unutar mirovnih studija kao jedna od ključnih subdisciplina pojavila se KULTURA MIRA, kojom ćemo mi, učenici, uz ovakve projekte kojima širimo spoznaje o kulturi mira, da težimo.
Tarik Hadžajlija IV-2a

Perspektive mira

Rijetko kad razmišljam o tim danima, tim mjesecima i godinama. Nisam ih zaboravila, to ne mogu sve i da hoću, ali sam ih duboko potisnula i radije pričam o svemu, samo ne o tome. Kad se osamim i ipak zavirim unutar sebe, polako naviru sjećanja, ali ja opet sve učinim da tu seharu ne otvaram, jer unaprijed znam šta je u njoj i sama sebi kažem neka toga svega tamo, nekad ću i te stvari pospremiti i posložiti na pravo mjesto.
Samu sebe odvraćam od misli kako je njima bilo, jer mislim da mi je tako lakše, a ustvari u dubini me opet nešto vuče da znam svaki detalj, sitnicu. Jer odavno je već bilo vrijeme da se napravi korak i da svi podijele i pobijede svoje strahote rata, preživljavanja, stradanja, izbjeglištva, jer bi na taj način preduhitrili sve one koji i danas svoj spas vide u ratu. Mnoge slike djetinjstva mojih roditelja su izblijedjele, a ta nije nikad. Čak mislim da sa godinama ona postaje sve življa. Vrlo često se zapitam kako je njima bilo, koliko su samo suza prolili i nedužni se zapitkivali gdje je njihova mladost? Gdje je njihov surovi život, ko li je ispisao takvu sudbinu, gomilama i gomilama ljudi? Čuju li oni plač svakog djeteta koje je ostalo gladno ili još gore bez svojih roditelja, bez svog oslonca i potpore tokom čitavog života? Kopka li ih savjest i naviru li im sjećanja svakog živog bića kada ga ugledaju?
Pričajmo o ratu zarad mira, a ne zarad novog rata!
Sanjajmo o miru svih živih bića. Budimo potpora jedni drugima. Ne narušavajmo ničije djetinstvo jer je to upravo najljepše doba svakog djeteta. Žudimo za istinom i onim najbitnijim, a to je spokoj. Živimo život takav da ga možemo pamtiti po najljepšim i najboljim trenucima i upravo neka nam život ispiše priču o dešavanjima koja ćemo pamtiti po najboljem.